Utjecaj korone na migrante i svijet

Zatvorena vrata, zatvorena srca

Korona je iznenadila svijet. Svi smo negdje zaustavljeni. Pokušavamo se nositi s nečim što nam je novo i, još gore, nepoznato. Nevidljivi je virus poljuljao čitavi svijet. Drugačiji je fokus svih nas. Mnogo je tumačenja, ideja, savjeta, pokušaja da se pronađe rješenje. Posljedice su također mnoge i dalekosežne.

Korona je u velikoj mjeri svratila naše poglede na nas same. Valjalo je pronaći način kako se prilagoditi situaciji, sačuvati sebe i svoje bližnje, kako se opskrbiti. U prvim je trenucima problem bio kako kupovati, gdje pronaći dovoljno toaletnog papira ili suhog kvasca. Pitanje je bilo kako raditi ili otići na posao kad nema prijevoza, kada se sve zatvaralo da se suzbije širenje virusa, kako će djeca u školu? Toliko pitanja a vrlo malo odgovora.

Život kakvog smo poznavali je stao, pojavilo se „novo normalno“, a u tom prijelazu sa starog na novo ispali su nam iz fokusa ljudi s kojima i inače nismo baš znali točno što bismo. Govorim o migrantima. Sada smo konačno našli objektivan izgovor zašto ne možemo razmišljati o njima.

Moja prijateljica, koja također radi s migrantima u Velikoj Britaniji, znakovito je rekla da je ovo situacija u kojoj su na neki način migranti eksperti. Ograničeno im je kretanje, često su zatvarani u prihvatne centre, legalne ili ileganle, s nekakvom ili nikakvom infrastrukturom, bez odgovora kada će se njihovo pitanje i stanje riješiti, najčešće bez dovoljno resursa za život dostojan čovjeka. Korona situacija tako je za nas na trenutak postala jedan prozorčić u svijet migranata, u svijet vrlo ograničenih mogućnosti i općenito vrlo restriktivan.

U Zagrebu je, nakon nedavnog potresa, mnoštvo ljudi krenulo napuštati grad iz straha od novog potresa. Za mnoge je psihički pritisak bio prevelik i htjeli su pobjeći što dalje. Morala je intervenirati čak i policija i vraćati ljude u Zagreb da se takvom migracijom virus ne bi proširio. Bilo je mnogo frustracija zbog toga. Zamislite, nismo se mogli kretati kako želimo. I sam sam bio frustriran jer tri mjeseca nisam mogao otići u drugi grad vidjeti svog malog unuka.

Razmišljam o tome koliko se novca prikuplja i distribuira kako bi se ublažile posljedice korona virusa na gospodarstvo. Govorimo o 1, 85 milijardi eura kojeg je EU odobrio za razdoblje od 2021. – 2027. Osim toga, određena je potpora od 750 milijardi Eura (Next Generation EU) kao i tri „safety nets“ od 540 milijardi eura za potporu radnicima i poslodavcima.

Ono što nisam uspio čuti i saznati je koliko je novaca namijenjeno za nesretne ljude koji se nalaze u prihvatnim centrima ili negdje na putu prema nekoj boljoj budućnosti. Ali sada ne možemo razmišljati o njima, moramo razmišljati o sebi jer je u pitanju naša budućnost, naša koža, budućnost naše djece. Imaju li nesretnici o kojima ne želimo razmišljati također pravo na „svoju kožu“ i neku svoju budućnost?

I da, da ne zaboravim glavno pitanje – gdje je crkva u svemu tome? Jedan me je prizor posebno potaknuo na to razmišljanje. Prije nekoliko sam dana posjetio novoustrojeni kamp za migrante i izbjeglice pokraj Bihaća u BIH. Kamp je nekih 25 km udaljen od grada u brdima, okružen šumom. Na proplanku je kamp, a na drugom je proplanku nasuprot kampa crkva. To je, dakako, spomenik kulture i zaštićeni objekt, ali je zatvoren. Stajao sam tako u sredini i promatrao s jedne strane zatvorenu crkvu, a s druge strane kamp za migrante. Kako nema sela ni ljudi u blizini, jasno mi je da je crkva zatvorena. Ali me slika progoni – ako je crkva zatvorena, gdje su ljudi, Božji ljudi? U ovom su im trenutku bližnji upravo ti nesretnici koji mjesecima i godinama doživljavaju ono što smo mi doživjeli u zadnjih tri, četiri mjeseca. Naše nas je iskustvo isfrustriralo. Govorimo već o ozbiljnim mentalnim problemima zbog izolacije, o posljedicama na život djece i obitelji, društva u cjelini. Upravo kad imamo priliku bolje razumjeti tuđe iskustvo, i to iz prve ruke, na vlastitoj koži, nedostaje reakcije: Božja je kuća zatvorena, a Božji su se ljudi razišli jer moraju brinuti za sebe.

Ne znam zašto sam morao vidjeti taj prizor, ali znam da ga neću zaboraviti. I zahvalan sam Bogu da mi je omogućio da neko vrijeme provedem služeći upravo onima koji nisu obuhvaćeni europskim milijardama niti su im baš puno otvorene mnoge „Božje kuće“. Svjestan sam da činim jako malo u odnosu na potrebe, ali želim pokazati da razumijem te ljude i da su oni Bogu važni, makar na trenutak.

Toma Magda, ravnatelj CBAida

 

Ukoliko želite poduprijeti Ruke nade, možete to na sljedeći način:

Uplatom na račun Ruke nade / Croatian Baptist Aid

Adresa: Radićeva 30, 10 000 Zagreb, Hrvatska

Ime banke:Privredna banka Zagreb

Ime banke: Privredna banka Zagreb Adresa banke: Radnicka cesta 50, 10 000  Zagreb, Croatia

IBAN: HR3823400091110817743 

ili nas možete kontaktirati na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. radi više informacija

Kontakt

Ruke nade, Radićeva 30, 10 000 Zagreb

email: info@cbaid.org

tel: 01 4813168