Posljednja priča

Posljednja priča

Bio je to obični ponedjeljak, dan u kojem je CBAid implementirao sanitarne kontejnerske jedinice u izbjegličkom kampu „Lipa“ u Bihaću.

U izbjegličkom kampu „Lipa“ trenutno boravi više tisuća izbjeglica, koji dnevno preživljavaju na jednom obroku kojeg proviđa Europska Unija kroz IOM, koji ujedno i upravlja kampom. Kamp je lociran 30 minuta vožnje izvan grada Bihaća i smješten je duboko u šumi. Na toj lokaciji uopće nije postojala nikakva infrastruktura, niti pristup vodi, niti pristup kanalizaciji, niti pristup električnoj energiji.

Da se prisjetimo konteksta početaka izbjegličke krize i CBAid-ove službe u Bosni kroz pružanje pomoći i podrške izbjeglicama: zbog politika koje se vode unutar zemlje, izbjeglice se često koriste i kao „za“ i kao „protiv“ argumenti, ovisno kako što odgovara trenutnim politikama u državi. Trenutno, u cijeloj je Bosni više od 15 000 izbjeglica, koji kroz državu lutaju bez ikakve službene podrške, koja bi najprije odredila adekvatne lokacije za izgradnju kampova i smjestila ljude. U dvije je godine otvoreno svega tek nekoliko kampova i to s maksimalnim ograničenjem broja ljudi koji može biti primljen.

Mnoštvo drugih država od Austrije, Katara, Njemačke, Švedske, Turske, Češke doniralo je ogromna financijska sredstva i logističku pomoć BiH za pomoć izbjeglicama i izgradnju kampova. Vrlo malo tih sredstava i logističke podrške je zapravo došlo do krajnjih korisnika. Početkom izbjegličke krize u BiH mnoge su se nevladine i vjerske udruge aktivno uključile pomagati izbjeglicama u BiH, čineći to kroz podjelu osnovnih potrepština kao što su hrana, odjeća, deke, itd. No, ono što je cijelo vrijeme izostajalo je ta famozna odluka države da odredi lokacije za kampove kako bi se izbjeglice adekvatno mogle smjestiti. Razlozi ne donošenja odluka takve prirode često imaju korijen u korupciji. No, ostavimo to sada po strani. Broj izbjeglica u Bosni svakodnevno se povećavao i bilo je vidljivo da Bosna postaje nova ruta kretanja za izbjeglice s Bliskog istoka i Afrike prema njihovim željenim destinacijama na sjeveru i zapadu Europe. CBAid se od prvog dana krize u BiH pridružio radnoj grupi koju je u početku koordinirao UNHCR, a kasnije IOM, a u kojoj je tada sudjelovalo svega nekoliko organizacija: IOM, Save the Children, Danish Refugee Council, Jesuite Refugee Service, Doctors Without Borders, No Name Kitchen (NNK), Red Cross Bosnia i kao jedina protestantska organizacija, CBAid. Na tom sastanku NNK iznosi problem da je najveći broj izbjeglica pridošao u Veliku Kladušu te adresira jasan zdravstveno-sigurnosni problem kako je potrebno da im netko pomogne s izgradnjom tuševa pored stadiona kako bi izbjeglice imale pristup pitkoj vodi i mogućnost istuširati se te oprati svoje rublje. Veliki broj obitelj s maloljetnom djecom tada se nalazio na njivi uz cestu pored azila za pse. Bio je to strašan prizor. Psi lutalice u bolesnom stanju i ljudi s malom djecom, pothranjeni i prehlađeni zajedno žive pod najlonima. Zbog velikih birokratskih zaverzlama, koje svoj korijen imaju u bivšoj Jugoslaviji, ta je regija dosta osjetljiva, stoga se mnoge organizacije nisu mogle uključiti u rad u Velikoj Kladuši jer vlasti nisu imale pozitivan stav prema njima niti su im dopuštali bilo kakav humanitarni rad. CBAid tim je živo svjedočanstvo Božjeg rada u tom trenutnu. Tražili smo sastanak s gradonačelnikom Velike Kladuše i bili smo primljeni na isti bez ikakvog prigovora. Razgovarali smo otvoreno i u prijateljskom duhu te objasnili situaciju zašto smatramo je bitno da izbjeglice imaju pristup pitkoj vodi, tušu te jasnije objasnili i educirali operativnu grupu grada da će pozitivna odluka da izgradimo tuševe i uspostavimo pristup pitkoj vodi spriječiti daljnju moguću zarazu pa time i smanjiti sigurnosni problem. Bez previše razgovora, u sasvim kratkom vremenskom razdoblju, dobili smo odobrenje i krenuli smo u uspostavljanje tuševa. Lokaciju koju smo dobili bila je stara klaonica goveda, koja je za vrijeme rata služila kao prostor za mučenje i silovanje žena; derutna građevina, koju su volonteri NNK očistili te smo uspjeli uspostaviti tuševe. Još jedna jaka slika Božjeg djela, da nešto što je služilo destrukciji i uništavanju života u jednom razdoblju našeg vremena, danas služi kao izvor žive vode i zaštite života. Sastanci radne grupe održavali su se svakih 15 dana. Na sljedećem smo sastanku bili pozvani od strane IOM-a da aktivno sudjelujemo u planiranju i izgradnji infrastrukture, posebno na području WASH-a, na novim lokacijama koje je država napokon dodijelila. Radi se o dvije nove lokacije, bivša tvornica elektroničkih uređaja „Bira“ i nikad završeni „Đački dom“. Uz pomoć naših partnera, CBAid u oba kampa uspostavlja WASH sanitarne jedinice, vrši podjele higijenskih paketa, distribuciju odjeće i obuće. Odlukom države da se uspostavi kamp u bivšoj tvornici prozora i vrata „Miral“, CBAid-u je omogućila uspostavljanje adekvatnih sanitarnih jedinica koje dnevno i danas služe više od 400 ljudi. Zaista smo Bogu zahvalni što nam dovodi proroke koji nam govore gdje trebamo ići i što nas vodi među potrebite koji nam govore što trebamo činiti.

Paralelno radimo u Velikoj Kladuši i u Bihaću. No, u Bihaću se stvari počinju komplicirati. Cijelo ovo vrijeme do danas CBAid ima dobar odnos s lokalnim Crvenim križem grada Bihaća s kojim smo ruku pod ruku svakodnevno radili u ilegalnom (čitajte divljem) kampu „Vučjak“. Kampu kojeg su tada gradske vlasti napravile na deponiji smeća blizu hrvatske granice s ciljem da izbjeglice što prije napuste njihov kanton. No, Božje djelo i njegova slava se i tu očituju na nevjerojatan način. Dok smo bili u potrazi za stanom u kojem naši koordinatori mogu boraviti, jer broj izbjeglica svakodnevno raste u Unsko-sanskom kantonu, dobili smo stan kod kantonalnog ministra boraca. To nam je otvorilo mnoga vrata da budemo ispružena ruka pomoći izbjeglicama, ali i političarima u vladi Unsko-sanskog kantona. Premijer nas je pozvao da mu pomognemo savjetima i pružio podršku našem humanitarnom angažmanu u kantonu sve do danas. CBAid i danas aktivno djeluje na području Bosne i Hercegovine unutar svih izbjegličkih kampova (2 u Sarajevu, i 4 u Unsko-sanskom kantonu) i izvan kroz mobilne jedinice.

No, vratimo se na početak. Već je druga godina kako se Bosna i Hercegovina svakodnevno suočava s dolaskom izbjeglica na njen teritorij. Kod države i dalje vladaju konfuzija i entitetska nadmudrivanja, kod jednog djela građana javljaju se ratna sjećanja i pojačan je emotivni naboj uz prisustvo straha da će stanje izazvati novi rat, kod druge grupe građana postoji i dalje jaka želja da se pomogne tim ljudima pa im dijele hranu, primaju ih u svoje domove da se istuširaju itd. U cijelom tom kaosu izborna je godina u tijeku, retorika se zaoštrila, pojedine stranke narod huškaju da mrze migrante, tome su malo doprinijeli i migranti svojim nepromišljenim potezima i međusobnim tučama. Situacija je užarena do krajnjih granica. Užarena ja do granice da su čak i djelatnici CBAid-a primili više od 50 prijetnji smrću zato što pomažu izbjeglicama. No, IOM i djelatnici IOM-a također se svakodnevno suočavaju s nezadovoljstvom lokalnog stanovništva. Većina organizacija povukla se s terena i ostalo je svega nekoliko organizacija koje su se orijentirale jedino na pružanje pomoći unutar kampova kojima upravlja IOM. Događaju se masovni prosvjedi u Unsko-sanskom kantonu protiv migranta. Lokalna vlada donosi odluku da policija sve migrante koje pronađe u gradovima transportira u novootvoreni kamp „Lipa“ u šumi izvan Bihaća. Kamp „Lipa“, bez izgrađene infrastrukture, prihvaća određeni dio migranta jer fizički ne postoji dovoljno smještajnog mjesta da se prihvate svi. Više migranta boravi ispred kampa nego u kampu. Kamp „Lipa“ još je uvijek u izgradnji. IOM uspostavlja šatorske jedince, mi u CBAid-u uspostavljamo sanitarne kontejnerske jedinice i vršimo distribuciju higijenskih paketa, obuće i deka. Velik priljev izbjeglica znatno nam određuje tempo rada. S jedne strane odgovaramo svakodnevno na potrebe migranata kroz mobilne jedinice, s druge strane kroz pružanje pomoći u izgradnji pristupa pitkoj vodi, tuševima i toaletima. Kako su naši djelatnici zauzeti implementacijom podjele higijenskih paketa, a moja je obveza da obilazim kampove i nadgledam rad, to je bio običnan ponedjeljak kad sam došao u kamp „Lipa“ smješten izvan grada Bihaća nadgledati ispostavu sanitarnih kontejnera, koje CBAid uspostavlja u kampu. U tom trenutku, dok sam to nadgledao, prilazi mi jedan od korisnika kampa predstavlja mi se imenom Ali i govori:

„Oprostite, gospodine, jeste li vi iz organizacije CBAid?“

„Reci, prijatelju, da, ja sam direktor te organizacije.“

„Gospodine, hvala vam mnogo. Vidio sam ovaj znak još u Grčkoj i vidio sam ga ovdje po kampovima u Sarajevu, gdje sam živio nekoliko mjeseci i jedini tuš kojeg smo imali bio je kontejner s ovim logom. Puno vam hvala, gospodine, na pomoći što nam pružate.“

„Zovi me Toma, jako mi je drago da smo bili od pomoći. Odakle dolaziš?“

„Dolazim iz Afganistana, i pokušao sam prijeći više puta, no bezuspješno. Svaki bi mi put oduzeli odjeću i obuću. Jako je teško biti ovdje. Oprosti, imam još jedno pitanje. Vidim da CBAid ima riječ Baptist - je ste li vi kršćani?“

„Da, jesmo, CBAid je kršćanska organizacija.“

„Vi isto pomažete muslimanima?“

„Mi pomažemo muslimanima koji pomoć trebaju kao i svim drugim jer nas to evanđelje uči.“

„Jako sam sam sretan što sam te upoznao, ja sam inače katolik. Biti katolik u Afganisatanu je jako teško, ali Bog brine. Bog i kroz vas brine za sve nas ovdje, koji trebamo pomoć. Hvala ti na tome. Mogu li te zamoliti da se moliš za mene da me Bog zaštiti i da mi pomogne?“

„Naravno, molit ću se za tebe.“

„Mogu li se slikati s tobom?“

„Da, naravno.“

„Ti si mi prijatelj.“

Ovo je samo dio mog razgovora sa Alijem, kršćaninom, katolikom iz Afganistana, koji je korisnik pomoći koju CBAid pruža kroz kampove u Bosni. Ali je pokušao više puta prijeći granicu bezuspješno. Svaki bi put sve izgubio što je imao od odjeće na sebi i hrane kod sebe u rancu. Ali vidjeti Alijevu vjeru i osmijeh što sam kratko, tih nekoliko minuta, razgovarao s njim meni je bilo svjedočanstvo i ohrabrenje da ostanem dosljedan evanđelju i nastavim služiti ljudima u potrebi. Tih nekoliko minuta mnoštvo se okupilo oko nas da slušaju naš razgovor. I mnoštvo je bilo sretno jer sam stao razgovarati s njima. Susret s ljudima je susret koji me podsjeća na samog Krista, koji se susretao s osobama koje su svi odbacili i stavili na margine društva, a zapravo to je susret Uskrslog Krista, novog života i intimnijeg odnosa s Bogom. Naši su se putevi tu razišli. Nisam Alija od tada vidio, ali moja je molitva za njega da mu Krist bude snaga i utjeha kroz sve što prolazi, a meni je to prava lekcija da služeći ljudima upoznajem živog Boga, koji mi iz dana u dan daje snagu da unatoč patnji u svijetu, đavoljim zamkama, kojim nas opstruira na sve moguće načine, svjedočim djelu i evanđelju živoga Boga.

„Ali, i ti si moj prijatelj.“

  • IMG 4824
  • IMG 4850
  • IMG 4824
  • IMG 4850

Ukoliko želite poduprijeti Ruke nade, možete to na sljedeći način:

Uplatom na račun Ruke nade / Croatian Baptist Aid

Adresa: Radićeva 30, 10 000 Zagreb, Hrvatska

Ime banke:Privredna banka Zagreb

Ime banke: Privredna banka Zagreb Adresa banke: Radnicka cesta 50, 10 000  Zagreb, Croatia

IBAN: HR3823400091110817743 

ili nas možete kontaktirati na Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. radi više informacija

Kontakt

Ruke nade, Radićeva 30, 10 000 Zagreb

email: info@cbaid.org

tel: 01 4813168